Begova džamija

Ova džamija, najveća podignuta na ovim prostorima, predstavlja izuzetno arhitektonsko djelo osmanlijskog perioda. Njen graditelj bio je mimar Adžem Esir Ali, Perzijanac iz Tabriza, koji je nakon zarobljeništva u Tursko-perzijskom ratu postao glavni arhitekta Carstva, a tu dužnost obavljao sve do svoje smrti 1538. godine. Zajedno s Mimarom Hajrudinom starijim oblikovao je ranocarigradsku arhitektonsku školu, a Gazi Husrev-begova džamija ostaje jedno od njenih najvrijednijih ostvarenja izvan Carigrada.

Frontalni dio džamije obilježen je snažnim mramornim stubovima koji nose lukove trijema podijeljenog u pet kvadratnih polja, svako presvođeno kupolom. Glavni ulaz ukrašen je bogatim arabeskama, ornamentikom, pozlatom i mramorom, dok se iznad njega nalazi kamena ploča sa stihovima na arapskom jeziku smještenim u šest elipsastih polja. Plava podloga i pozlaćena slova dodatno naglašavaju simboliku natpisa.

Prijevod natpisa glasi:

»Džamiju dobrih ljudi Husrev-beg podiže
U ime Boga (kao) dom onih koji ničice padaju.
On je utamanitelj neprijatelja, pomagač boraca za vjeru,
Širitelj dobročinstva, pomagač pobožnih.
Bog nam nadahnu njen kronostih:
(Ovo je) stjecište dobročinitelja, dom zahvalnih Bogu.«

Posljednji stih epigrama, ako se zbroje brojčane vrijednosti arapskih slova, kazuje godinu izgradnje džamije: 938. hidžretske, odnosno 1530./31. Nove ere.
Unutrašnjost džamije odiše skladom proporcija i svjetlosti. Centralni prostor kvadratne osnove, širine i dužine po 13 metara, uzdiže se pod kupolom visokom 26 metara, ostvarujući savršen odnos visine i širine. Ispod kupole nalazi se galerija sa drvenom ogradom, do koje vode stepenice unutar masivnih zidova debljine oko dva metra.

Prostor se nadovezuje na polukupolni dio, dok se na čeonom zidu ističe bogato ukrašeni mihrab od crvenog mramora, okrenut prema Kabi. Desno od njega nalazi se minber izrađen od sedam vrsta mramora, s kojeg se petkom i na vjerske blagdane održavaju hutbe (propovijedi), dok su lijevo smještena dva ćursa (manje propovjedaonice). Nasuprot mihrabu, s desne strane ulaznih vrata, smještena je manja galerija – mahfil. Podignut na osam elegantnih mramornih stubova, ovaj prostor tokom molitve zauzimaju mujezini koji asistiraju imamu u njenom izvođenju.

Bočni prostori, tetime, povezani su lukovima i prekriveni manjim kupolama, održavajući sklad proporcija u odnosu na centralni dio. Izvanredno rješenje osvjetljenja džamije sa 51 prozorom od kojih su 12 donjih pravougaonog oblika, a svi ostali imaju završetak u obliku prelomljenog luka, daje utisak većeg prostora nego što je u realnosti.

Unutrašnjost je ukrašena stalaktitnom dekoracijom, ornamentikom i kaligrafijom sa citatima iz Kur’ana. Na zidu lijevo od ulaza nalazi se levha stara preko 130 godina, na kojoj je pozlaćenim slovima ispisano:

»Nema božanstva osim Jednog Boga, a Muhammed je Božiji Poslanik!«

Današnja dekoracija izvedena je tokom 2001./02. godine, uz poštivanje izvornog orijentalnog stila. Prethodne dekoracije bile su oštećene u požarima 1775. i 1879. godine, dok restauracija iz 1886. godine, izvedena u vrijeme austro-ugarske uprave, nije u potpunosti pratila originalni stil.

Za vrijeme granatiranja ovog grada u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992.–1995.) džamija je pogođena s više od 100 minobacačkih i topovskih projektila. Nakon završetka restauratorskih radova, objekat je u potpunosti obnovljen.

Sklad unutrašnjosti, snaga vanjskih proporcija i munara visoka 45 metara potvrđuju virtuoznost njenog graditelja. Pet puta dnevno, sa njenog šerefeta, odjekuje ezan – isti onaj koji se bez prekida čuje još od 1530./31. godine, povezujući generacije u neprekinutom nizu molitve i sjećanja.