Hanikah

Hanikah (od perzijske riječi hanegah – kuća, boravište) razvija se od XI stoljeća na području Horasana, a potom se širi islamskim svijetom. U Bosni i Hercegovini dobija poseban značaj tokom osmanskog perioda, gdje postaje ustanova vezana za određeni derviški red (tarikat). Gazi Husrev-begov hanikah bio je namijenjen prvenstveno halvetijskom redu, kojem je, prema historijskim pretpostavkama, pripadao i sam vakif.

Hanikah je izgrađen do kraja 1531. godine,na sjevernoj strani, preko puta Husrev-begove džamije, te je zajedno s džamijom, imaretom i kasnije podignutom medresom činio jezgro starog Sarajeva. Prvobitna zgrada imala je centralno dvorište sa šadrvanom, oko kojeg se nizalo 14 soba za derviše. Lijevo od ulaza nalazila se semahana – prostor za zajedničke obrede, dok su trijem i kolonada vitkih stubova zatvarali unutrašnji prostor. Derviši su stanovali u sobama po dvojica i izdržavali se iz prihoda Husrev-begovog vakufa.

Na čelu ustanove, prema vakufnami iz 1531. godine, trebao je stajati šejh halvetijskog reda – osoba visokih moralnih i duhovnih kvaliteta, učenosti i pobožnosti. Halvetijski red, kojem je i sam Husrev-beg pripadao, bio je u to vrijeme jedan od najraširenijih u Anadoliji i Rumeliji. Od sredine XIX stoljeća upravu nad hanikahom preuzimaju šejhovi nakšibendijskog reda, što odražava promjene u duhovnom i društvenom kontekstu tog vremena.

Hanikah kao ustanova se postepeno objedinjuje sa medresom. Derviški obredi ostaju prisutni, ali obrazovna funkcija postaje dominantna. Kako je zabilježio Hamdija Kreševljaković, hanikah se „neopazice pretvorio u medresu“, pri čemu su derviški obredi postali sporedni.

Hanikah je više puta stradao u požarima – 1697., 1755., 1831. i 1852. godine – ali je svaki put obnavljan. Nakon velikog požara 1831/32. godine izdvojena su značajna sredstva za njegovu obnovu. Tokom austrougarskog perioda bio je oštećen, a prilikom dogradnje medrese 1931. godine znatan dio objekta je porušen.

Obnova hanikaha završena je krajem XX stoljeća, a 2000. godine rekonstruiran je po uzoru na prvobitnu građevinu, uz savremeni dodatak pokretnog staklenog krova nad atrijem. Objekat je kroz cijelu historiju ostao u vlasništvu Islamske zajednice.

Kroz gotovo pet stoljeća postojanja, Gazi Husrev-begov hanikah bio je rasadnik duhovnosti i znanja, mjesto susreta tesavvufa i klasičnog islamskog obrazovanja. Njegova historija svjedoči o slojevitom razvoju Sarajeva kao duhovnog i kulturnog centra.

Danas obnovljeni hanikah služi potrebama medrese, ali i kao prostor za izložbe, prijeme i kulturne događaje – nastavljajući svoju tradiciju mjesta susreta, znanja i duhovnosti.