Imaret i musafirhana

Ove ustanove nisu služile isključivo siromašnima, već i putnicima, učenicima medresa te službenicima vakufa, čime su predstavljale ključne elemente urbanog i društvenog života.

Iako su u Sarajevu i prije Gazi Husrev-bega postojali imareti i musafirhane, poput onih Isa-begovog i Skender-pašinog, najznačajniju humanitarnu ustanovu osniva Gazi Husrev-beg. Prije prvog uvakufljenja na zapadnoj strani od džamije izgrađena je kao jedinstven četverougaoni objekat sa unutrašnjom avlijom, zgrada „Imaret“, koju danas oivičavaju četiri ulice: Sarači, Gazi Husrev-begova, te Mudželiti Veliki i Mali. Prema Gazijinoj vakufnami iz 1531. godine, imaret se sastojao od četiri sobe i sofe, jedne uzdignute nadstrešnice ispod koje je bila štala za vezanje konja onih putnika koji u njemu odsijedaju, zatim kuhinje, pekare, magaze, hambara i drugo što je osim ovoga neophodno. Kako je ustaljen običaj i u (drugim) iskamskim imaetima, i ovdje će odsijedati putnici koji dolaze i odlaze, bilo da su učeni ljudi, šejhovi, dobri i ugledni ljudi, velikaši, bilo da su siromasi, bijednici, stranci i drugi putnici.

Prva Gazi Husrev-begova vakufnama (1531/938.) detaljno propisuje službe za džamiju, imaret sa musafirhanom i hanikah. Prema spomenutoj vakufnami, za imaret i musafirhanu bilo je predviđeno 22 zaposlena, sa starješinom šejhu-l-imaretom, čija je dnevna plaća od 8 drahmi bila jednaka hatibovoj, što ukazuje na visok institucionalni značaj imareta unutar vakufskog sistema.

Prema islamskoj tradiciji, imaret je bio kuhinja u kojoj se pripremala hrana za siromašne putnike, učenike medrese, ali i za ugledne goste i službenike vakufa. O tome svjedoče sljedeći navodi iz vakufnama:

„Gornja musafirhana određuje se za prebivanje putnika po običaju drugih muslimanskih imareta, naime za ulemu, šejhove, dobre ljude i visoke plemiće, napokon za siromahe, garibe i miskine. U ovome imaretu kuhati će se svako jutro i veče čorba..."

„Iz ovoga imareta određuje Vakif, da se imade svim službenicima džamije imareta, izim mutevellije, davati dnevno 2 kevčije čorbe i to jedna jutrenja, a druga večernja te četiri hljeba." (1531.)

„Zatim odredi da se svakomu, ko stanuje u medresi: muîdu, učenicima i bevvabu daje od jela što se kuhaju u imaretskoj kuhinji ujutru i uvečer dvije čorbe..." (1537.)

Hamdija Kreševljaković u „Spomenici Gazi Husrev-begove četiristogodišnjice" (1932) navodi da je u imaretu bilo zaposleno 18 službenika, te da su te službe uglavnom nasljeđivane unutar porodica.

Današnji izgled imareta formiran je oko 1836. godine, nakon brojnih požara. Ahmed - Munib ef. Glođo, tadašnji mutevelija, obnovio je vakufske objekte i podigao spratnu zgradu na zapadnoj strani, gdje je uređena prostorija s mihrabom za hanikah (današnji lijevi dio sprata restorana „Aeroplan"). Funkcija musafirhane ukinuta je nakon austrougarske okupacije, dok je imaretska kuhinja prestala sa radom 1943. godine zbog ratnih okolnosti i nedostatka sredstava.

Prehrana učenika medrese kasnije je premještena u Đulagin dvor, gdje danas postoji savremena kuhinja. Humanitarna funkcija imareta danas se održava kroz organiziranje ramazanskih iftara - oko 6.000 godišnje, što odgovara prosjeku od 16 obroka dnevno.

Jedina funkcija imareta koja se kontinuirano održala na izvornom mjestu jeste javni toalet — Begove hâle - čije održavanje je također predviđeno vakufnamom:

„...čistitelju zahoda dnevno 1 dram, vrataru, koji će imare u jutro otvarati, a u večer zatvarati dnevno 2 drama..." (1531.)

Ovaj toalet kontinuirano funkcioniše od 1529. godine do danas.